Suočavanje s malignom bolešću kroz faze liječenja

Piše Ivona Poljak, mag. psych.

Intenzitet emocija koje prate spoznaju o malignoj bolesti često je preplavljujući i oboljeli se nalaze u vrtlogu emocionalnih stanja, okupirajućih misli i neizvjesnosti koja je od trenutka dijagnoze stalna i opterećujuća.

U procesu liječenja od maligne bolesti oboljelima je izuzetno važna psihosocijalna podrška, važna im je potpora u suočavanju u svim koracima liječenja, ali i način osnaživanja za postizanje dobre kvalitete života, usprkos teškoćama s kojima se suočavaju.

Osobe oboljele od maligne bolesti doživljavaju brojne psihosocijalne tegobe, ne samo u ranim fazama, nakon postavljanja dijagnoze, nego i tijekom cijelog liječenja. U nastavku teksta bit će prikazani psihološki procesi u svakoj od faza liječenja.

Proces dijagnostike i iščekivanje

Nakon početnog iznenađenja, bilo da je riječ o primijećenim promjenama na tijelu ili nalazima dobivenim na redovitim sistematskim kontrolama, kod osoba se javlja neizvjesnost iščekivanja pa oboljeli vrlo često navode kako je nada da bolesti nema uvijek bila jača, iako je sumnja na postojanje bolesti itekako bila prisutna.

Kod oboljelih se javljaju neugodne i brze, automatske misli, često vezane za ˝crne ishode˝, patnju i nemoć. U tim je situacijama vrlo teško preusmjeriti misli na druge sadržaje. Prisutne su teškoće koncentracije, zaključivanje o sebi na temelju nedostatnih informacija, ili pojedinačnih primjera, te proces ˝pogodbe˝ ili magijskih vjerovanja (˝ako sad pijem određeni čaj, to će mi donijeti zdravlje˝). Emocionalne reakcije koje prate navedene misli su napetost, tjeskoba, strah, nemir, razdražljivost i psihička uznemirenost. Mogu se javiti i promjene u ritmu spavanja i apetitu. U tim je trenucima pomažuće ostati prisutan u sadašnjem trenutku i usredotočiti se na sadašnjost, u kojoj informacija o postojanju bolesti još uvijek nije utvrđena. Moguće je odabrati misliti da ćemo se nositi sa stvarima kako one budu dolazile, umjesto da unaprijed stvaramo scenarije koji ne pomažu.

Dijagnoza

U situacijama kada je potvrđena sumnja na postojanje maligne bolesti, dolazi do priopćavanja dijagnoze oboljelima. U radu s oboljelima vrlo često čujemo da se oboljeli vrlo jasno sjećaju načina na koji im je priopćena dijagnoza, dok se vrlo malo sjećaju daljnjih uputa liječnika nakon priopćene dijagnoze. U tom je procesu emocionalna opterećenost kod bolesnika iznimno snažna i preplavljujuća, što može otežati daljnje razumijevanje plana liječenja. Emocionalne reakcije koje se javljaju mogu uključivati brojne i snažne emocije. Kod liječnika onkologa su pak prisutni zabrinutost i teškoće sa suočavanjem s neugodnim i intenzivnim reakcijama oboljelih i njihovih obitelji. Ostali čimbenici za koje je utvrđeno da negativno utječu na proces priopćavanja loših vijesti uključuju pretjerano zaštitnički stav obitelji, nedostatak znanja liječnika, sagorijevanje i razine umora, vremenska ograničenja, nedostatak iskustva, strah od nanošenja štete pacijentu, strah od optužbi pacijenata ili obitelji i zabrinutost od intenzivnih emocionalnih reakcija oboljelih (1).

Oboljeli u tim trenucima najčešće razmišljaju o ishodima liječenja i mogu biti u potpunosti zaokupljeni pokušajima uspostavljanja kontrole nad procesom liječenja. Javljaju se mnoštvo pitanja, slaba koncentracija i nemir. Apetit i san mogu biti poremećeni. Na emocionalnom planu i dalje su prisutni tjeskoba i napetost, zabrinutost, ali i tuga te krivnja i potiskivanje. Kod bolesnika koji potiskuju emocionalne sadržaje češće se javljaju nejasni tjelesni simptomi pa je kod njih prisutno češće traženje liječničke pomoći izvan redovitih kontrola.

Liječenje

U procesu liječenja česta je usmjerenost na ˝izdržavanje˝ same terapije. U smislu podnošenja tjelesnih simptoma liječenja (neovisno o vrsti terapije), toleriranje neizvjesnosti, uz smanjenu mogućnost provjere djeluje li terapija čije je primanje zahtjevno, a često i averzivno. Tada se često počinju javljati pitanja tipa ima li smisla dolaziti na terapije te koliko će to sve trajati. Nerijetko se javljaju i teškoće podnošenja boravka u bolnici. U tim su trenucima oboljeli često pojačano osjetljivi na kontakte s drugim ljudima – bliskim osobama, zdravstvenim djelatnicima, ali i ostalim bolesnicima koje susreću. Prisutne su stalne i okupirajuće misli o ishodu te intruzivne (opsesivne) misli o bolesti i patnji. Javljaju se strahovi od moguće boli i patnje, tjeskoba, neizvjesnost i žalovanje zbog fizičkih promjena.

U tim je trenucima ponekad pomažuće imati širu sliku i vlastiti cilj, a to je izlječenje ili očuvanje kvalitete života, tj. življenje života prema vlastitim, osobnim vrijednostima koje bolesnik ima, usprkos svim teškoćama s kojima se sada suočava. Takvo razmišljanje može usmjeravati ponašanje prema blagostanju u odnosu na razmišljanje usmjereno na trenutne teškoće i neizvjesnost koja je stalno prisutna.

Nakon liječenja

Velik je broj bolesnika koji se za psihološku potporu javljaju po završetku liječenja, čak i dvije godine nakon tretmana. Najčešći razlog traženja potpore u tom periodu su strah od recidiva, pojačana usmjerenost na bilo kakve tjelesne senzacije i promjene te tjeskoba i potištenost. U tom periodu javljaju se i pitanja povratka na posao te, na neki način, ponovnog uključivanja u socijalni život. Mnogi oboljeli u tim trenucima često izvještavaju o doživljaju nezaštićenosti u odnosu na period liječenja kada su bili u stalnom kontaktu sa zdravstvenim osobljem, što je pridonosilo osjećaju sigurnosti i svojevrsne zaštite. Potpora psihologa u tim trenucima uključuje učenje tehnika o tome kako ovladati svojim mislima te kako vratiti osjećaj sigurnosti u vlastite kapacitete. U ovom periodu psihološka je podrška prvenstveno usmjerena na osobno osnaživanje bolesnika i jačanje povjerenja u sebe.

Kad ne ide po planu…

U nekim situacijama liječenje ne ide po planu i dolazi do recidiva i/ili progresije bolesti. To je situacija koja je iznimno stresna i nosi sa sobom mnoge teške emocije – žalovanje, ljutnju, strah i osjećaj bespomoćnosti i beznađa.

Bolesnici mogu u tim fazama promijeniti načine dosadašnjeg reagiranja što često zabrine obitelji – mogu se povlačiti od drugih ljudi, često propitkivati i tražiti više kontakata, postati razdražljivi, a ponekad i agresivni. Neki ljudi žele što jasnije informacije kako bi mogli donijeti važne odluke vezano uz kvalitetu života koji je još pred njima, dok drugi upadaju u obrambene mehanizme, minimaliziraju informacije, iako i dalje aktivno sudjelujući u tretmanu. Potrebe bolesnika u tim fazama su usmjerene na mogućnost razgovora o svom stanju, bez umanjivanja ozbiljnosti stanja, no uz poticanje optimizma u kvalitetnu suportivnu skrb koja je sada dostupna i omogućena unutar sustava.

Umjesto zaključka

U razgovoru s osobama koje su se liječile ili se liječe od maligne bolesti važno je osvijestiti da je svako iskustvo drugačije te kako mi ostali moramo povećavati svoje razumijevanje za ono s čim nemamo iskustva, moramo pokazati poštovanje prema nečemu što ne poznajemo i suosjećanje prema drugima jer nikad ne znamo s čime se ta osoba sada nosi. Ono što možemo je iskazati iskren interes za njihovo iskustvo i želju da budemo tu za njih bez vrednovanja ili davanja savjeta. Budimo uz njih u trenucima kada dijele svoje iskustvo i učimo od njih. To je najveća potpora koju možemo dati, a često i najteža.

Literatura:

1) Lesley Fallowfield, L., Jenkins, V. Communicating sad, bad, and difficult news in medicine, The Lancet,Volume 363, Issue 9405, 2004, p.312-319, ISSN 0140-6736, https://doi.org/10.1016/S0140-6736(03)15392-5.

O autorici:

Ivona Poljak diplomirana je psihologinja s iskustvom rada u zdravstvenoj psihologiji. Radi kao zdravstveni psiholog na Klinici za onkologiju KBC-a Zagreb.

Uz bogato iskustvo rada s oboljelima od kroničnih bolesti, u zdravstvenom je sustavu radila i s osobljem provodeći edukacije unutar timova i sudjelujući na brojnim tečajevima kao predavač. Autorica je i suradnik na brojnim projektima, skupovima, radionicama i predavanjima iz područja povećanja kvalitete života oboljelih od kroničnih bolesti, komunikacijskih i vještina i suočavanja sa stresom.

Suradnica je na Hrvatskim studijima i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kolegiju Zdravstvena psihologija. Dodatno je educirana u bihevioralno-kognitivnoj terapiji, Acceptance and Commitment i Compassion Focused terapijama.